Kada pritisnu godine i starost okuje tijelo i dušu, a djeca osnuju porodice i zabave se svojim životima i sudbinama, starima se otvaraju vrata staračkog doma kao spas od samoće i bolesti. Odvajanje od svojih najbližih nekada prođe bezbolno, a nekada je teško navići se na nove okolnosti i pred kraj životnog puta okrenuti novi životni list. Takvih iskustava prepun je Dom starih „Duga“ u Mrtinićima nadomak Danilovgrada. Već godinama pod njegovim krovom priču pričaju razne ljudske sudbine. Jedna od njih pripada i 87-godišnjoj Ljiljani di Bartolo, staroj dami koja je obišla svijet, više od deceniju živjela u Parizu, a pola vijeka provela u inostranstvu. Dugo je živjela i u Italiji, odakle je i njen suprug. Na kraju igra sudbine je odlučila da se Ljiljana skrasi u Martinićima i, kako kaže, tu će ostati do kraja života. Iako je starost i bolest na Ljiljani ostavila duboke bolne tragove, ona je duhovno vitalna, raspoložena za priču, kritiku, ali i pohvalu života u Domu. Dvoumi se sa kojeg kraja da počne svoju pričo o staračkim danima, da li sa ljepšeg ili ružnijeg kraja, ali prevagnula su lijepi i humani gestovi zaposlenih u Domu, pa Ljiljana svoju priču počinje od vlasnice Doma i glavne kuvarice koju sa pijetetom naziva „Majka“.
– Kada mi štogod treba od hrane tu je „Majka“ da mi ispuni želju. Čak i ono što nije na jelovniku ona spremi i to samo za mene. To mi mnogo znači i nemam riječi da to pohvalim. Bila sam dosta u insotranstvu, raspitivala se kako se to živi u njihovim staračkim domovima i nigdje nijesam čula niti vidjela da se zaposleni tako ponašaju prema svojim stanarima. Tamo moraš jesti ono što ti se daje, ili ćeš u suprotnom ostati gladan i žedan. Pored toga i gazdaricu Doma zateknem kako čisti, pere ili radi nešto drugo. To je nezamislivo za strane domove i tamo se dobro zna ko kosi, a ko vodu nosi. Gazdarica je pravi melem za našu dušu, ali mislim da bi trebalo da bude malo stroža prema sebi, a bogami i prema zaposlenima – kaže Ljiljana.
Iza „Majke“, o kojoj govori Ljiljana, zapravo se krije Dara Tomić, dok je gazdarica Marina Iković. Kada se one pomenu Ljiljani se pojavi osmijeh na licu, prostruji kroz nju neka nova energija i kao da joj je onda dan nekako ljepši i bogatiji. U njihovom društvu je i Esad Ferizović, doktor i, kako Ljiljana objašnjava, „njen tumač i veliki prijatelj“.
– Ono što meni promakne, Esadu ne promiče i ponekad mi se čini da on bolje zna od mene šta mi treba i šta želim da kažem – priča Ljiljana.
Da nigdje nije sve savršeno stara je filosofska istina, a nju potvrđuje i Ljiljana. I u Martinićima ima nedostataka, a naša sagovornica navodi da ponekad ne može da dobije valjanu medicinsku uslugu, a i zaposleni su ponekad lijeni kada treba da se pripremi krevet ili pomogne oko kolica.
– Ipak, mnogo više ima onog dobrog i zbog toga nemam namjeru da odem odavde. Imam djecu, ona imaju svoju djecu, i svi oni treba da žive svojim životom. A i ja svojim, a to je ponekad nemoguće kada ste svi zajedno. Mislim da sam odlaskom u Dom sve stavila na pravo mjesto. Ovdje imam svoje društvo, njegu i nikoga ne opterećujem. Ko zna da li bi tako bilo da sam sa svojima. Iako oni isnsistiraju da budem sa njima, mislim da je bolje ovako – ističe Ljiljana.
I.M.
Da dođu i stranci
Ljiljana poziva i predstavnike međunarodnih oranizacija da dođu u Martiniće. Prema njenim riječima, oni treba da vide kako se ovdje živi i da pomognu da se nabavi nova oprema i osmisle kulturni i ostali sadržaji u Domu.
– Potrebne su nam društvene aktivnosti. Imamo ih i ovako, ali mislim da bi trebalo da se češće organizuju. Starima je neophodan razgovor, razumijevanje i saznanje da nijesu sami. Kada je tako, onda nam je lakše da nosimo teret godina i saznanje da nam je životni radni i ljudski vijek na izmaku i da se sa time moramo izboriti. Mislim da u ovom Domu postoje uslovi za to i pozvala bih stare da izaberu život u Domu i dolaskom ovdje osmisle ga u skladu sa godinama – zaključuje Ljiljana.